Copyright © 2021. AVK. Sva prava zadržana.
Ovih dana više nego ikada primećujem kako postajemo emocionalno
autustični. Zavukli smo se u virtuelne pećine posvećeni sebi u nekoj mučnoj
ćutnji. Saturn, Venera i Merkur u Škorpionu, još Saturn u inkonjukciji sa
Uranom, Pluton u kvadratu sa Uranom. Sve je više boli koju čuvamo samo za sebe,
jer nas valjda drugi i ne mogu shvatiti. Ne vidimo tudje tuge, ne govorimo
svoje.
Okamenjena lica, tela koja se bolno kreću, starost u neimaštini, bolest
koja se trpi u tišini, u očima sjaj od sasušene suze. Vreme emocionalne neslobode
koje nas distancira od nas samih i drugih. Animalno poimanje života po principu
prirodne selekcije? Najjači opstaju, slabi su osudjeni na istrebljenje? Da li
napredak civilizacije koju poznajemo i živimo je, da li podrazumeva potpuno
otudjenje čoveka? Možda večno pitanje, da li sloboda jednog čoveka podrazumeva „utamničenje“
drugog kroz infantilnu nezainteresovanost?